Četvrti dan treninga
Promjena percepcije
VJEŽBA OSVJEŠTAVANJA PROMJENE PERCEPCIJE
(trajanje: cca 10 minuta)
UPUTE:
Pročitajte ovu kratku, zanimljivu priču i promatrajte manifestacije unutar Vašeg sustava definicija i uvjerenja, te osvijestite promjenu Vaše percepcije.
„ Bio je petak. Kraj još jednog napornog radnog tjedna. Jedva sam čekala da završi radno vrijeme jer su me leđa već danima boljela od cjelodnevnog sjedenja, obračuna plaća, kalkulatora i rokova.
Bus je po običaju opet kasnio i skupilo se dosta umornih putnika, kojima se s lica dalo iščitati da, poput mene, sanjaju svoja četiri zida i početak vikenda.
Sparina koja me je tih dana smlavila nije išla u prilog ovoj nastaloj gužvi, nervoznim pogledima i iščekivanju gradskog prijevoza.
Kada je bus konačno došao ispunili smo ga do zadnjeg mjesta, odsutni u svojim mislima, lutajući u svojim vikend planovima…
Sjela sam i razmišljala što još moram od posla završiti preko vikenda, što ću sutra kuhati svojima, koliko imam peglanja i u sebi sam glasno vrištala… “Aaaaaaaaaaaaaaaaahhhh!!!!!“
Nije mi bila niti utjeha što svi oko mene izgledaju, baš kao i ja, blijedo poput ispranih zombija.
„Još sedam stanica do kvarta, pa još deset minuta do zgrade, putem u trgovinu po mlijeko, kruh, jaja…“ vrtila se u glavi moja svakodnevica.
Ljudi su se izmjenjivali u busu u uobičajenim intervalima, silazili su i ulazili na svojim autobusnim stanicama.
Vozač je već uobičajeno divljao po zavojima kao da vozi reli po polju, s nama – krumpirima!
Na jednoj stanici ušao je muškarac srednjih godina koji je poput svih nas ostavljao dojam sparnog petka.
S njim su ušla i njegova djeca, tri skakutava brata u dobi od 5-8 godina.
Istina, razbili su malo našu atmosferu odsutnih, otuđenih, umornih radnika, energijom veselog, nesputanog, dječačkog veselja.
Čovjek je sjeo uz prozor i odsutno gledao van dok su se njegova tri klinca, uz ciku, naguravala na jednom sjedalu nasuprot njega.
U početku je to izgledalo i simpatično…
„Ah, djeca k´o djeca“ pomislila sam i uronila opet nazad u dubine svojih obaveza.
To naguravanje klinaca s vremenom se pretvorilo u prilično glasno vikanje, pa razmjenu dječjih uvreda i vrlo brzo razmjenu udaraca, povlačenja za majice i čupanje. Čitavo to vrijeme njihov je otac nezainteresirano gledao kroz prozor, kao da se to njega ne tiče.
Zatim se jedan klinac teatralno udaljio od druge dvojice i sakrio iza torbe jedne gospođe, dok se drugi provlačeći između gomile putnika koji su promatrali u čudu što se to sada događa, glasno derao uzimajući s poda bačene karte i papiriće. Od papirića i karata napravio je „bombice“, dok je treći skinuo tenisice i na sjedalu nasuprot ocu radio barikade te dovikivao bratu „neprijateljske“ lokacije.
I onda je počeo rat! Letjele su „bombice“, bilo je zvukova avijacije, čule su se detonacije, rafali….
E, sad su mi već počeli lagano dizati tlak! Pogotovo kad je jedna „bombica“ završila i na mojoj glavi. Kud su me ionako boljela leđa sad sam se još morala i izmicati pred artiljerijom te dječurlije. Dok u mislima tražim termin za krojačicu da mi skrati haljinu, oko mene zavijaju ratne trube i sirene, i koračnicom uz bubnjeve najavljuju povratak moje migrene…
A njihov otac je i dalje potpuno odsutno buljio kroz prozor, na opće čuđenje svih nas zatečenih razvojem ove već pomalo bizarne situacije.
Svi su se putnici međusobno pogledavali s onim kiselim osmijesima o razumijevanja djece i upitnicima iznad glave, te gledali u pravcu potpuno nezainteresiranog oca ove razularene ratne divizije, komentirajući sve glasnije svoje negodovanje.
U jednom času je cijela ta situacija prerasla u čisti cirkus i tko zna do kada bi potrajala da razigrana braća nisu jednom gospodinu, trčeći busom, nehotice izbila mobitel iz ruku. Gospodin se vidno uzrujan zbog takvog ponašanja djece i nezainteresiranosti njihova oca koji je i dalje piljio kroz prozor kao da ga uopće nije briga, te ohrabren i drugim putnicima, odlučio obratiti tom, pa mogu sad već reći i bezobrazno odsutnom ocu.
Prišao mu je i rekao: „ Gospodine, pa kako Vam nije neugodno?! Pa pogledajte što Vam djeca rade po busu! Kakvo je to ponašanje?! A i Vi…, ponašate se kao da se to Vas uopće ne tiče! Buljite kroz prozor nezainteresirano i što…, brojite stanice, gledate oblake?!
Otac se prenuo, pogledao ga iskreno u šoku, pa pogledao osuđujuću masu ljutitih pogleda u autobusu, pognuo glavu i suznih očiju rekao: „Ispričavam se duboko, gospodine! Istina je, nisam primijetio što mi djeca rade. Oprostite mi, molim Vas! Idemo iz bolnice gdje je njihova majka upravo preminula, pa smišljam načine kako da im to priopćim! Mučim se jer ne znam kako da to napravim najbolje…“
Nastao je muk…
Čule su se samo škripave sjedalice, zvuk dizel motora i najava slijedeće autobusne stanice.
Putem do kuće, prošla sam pored trgovine, zaboravila kruh, mlijeko, jaja, bol u leđima i rokove, razmišljajući kako je lako nekoga osuditi, kad nemaš sve informacije.“
VJEŽBA PROMJENE PERCEPCIJE
(trajanje: cca 20 minuta)
UPUTE:
Upotrijebite maštu, moćan kreativni alat stvaranja, jer naš um osim informacija koje prima putem naših pet osjetila potpuno jednako prihvaća i input našeg maštanja i kreativnog izražavanja. Jednako propušta informacije našeg maštanja kroz naš sustav definicija i uvjerenja, koje onda putem vibracije interpretiramo u našim tijelima, najprije emocijama, potom mislima, pa nakon toga i konzistentnim akcijama/reakcijama. Maštom možete iskusiti i sve one situacije koje se možda nikada neće dogoditi, kao da su realne i potpuno istinite.
(npr. kada u mašti zamislite da zagrizete limun, imati ćete vrlo realno iskustvo, bez obzira što ta informacija nije došla kroz vaše osjetilo okusa)
Zamislite neku Vašu stresnu situaciju koja uključuje neku osobu kao stresora i potpuno se uživite u to svoje stresno iskustvo…
1_ Osvijestite u Vašem sustavu definicija i uvjerenja one definicije/uvjerenja koja opravdavaju Vašu ljutnju, bijes, strah, tugu, tjeskobu, nezadovoljstvo i slično prema tom stresoru i zapišite ih:
(npr. mislim da bi svi trebali biti pažljiviji jedni prema drugima, vjerujem da se taj posao može bolje i kvalitetnije napraviti,…)
2_ Sada u mašti, dok proživljavate to stresno iskustvo, ublažite svoje čvrsto uvjerenje koje Vas opravdava u toj ljutnji, bijesu, sramu ili strahu, te obratite pažnju na senzacije unutar Vas samih i zapišite ih u nekoliko rečenica.
(npr. mislim da bi svi trebali biti pažljiviji jedni prema drugima, ali jednostavno nisu iz nekog njihovog, meni nepoznatog razloga…)
Imate li novo drugačije iskustvo iste situacije nakon ublažavanja Vašeg uvjerenja i promjene percepcije?
3_ Zaokružite Vaš doživljaj razine stresa nakon ove vježbe vizualizacije: (0 – 10)
0 – 1 – 2 – 3 – 4 – 5 – 6 – 7 – 8 – 9 – 10
slaba umjerena povećana visoka
PREPORUKA DANA:
Kako bismo postepeno vratili osobnu moć nad svojim iskustvom, za početak treba obratiti pažnju na riječi koje svakodnevno koristimo i osvijestiti kako one utječu na formiranje naših uvjerenja, na donošenje naših odluka i posredno na iskustva koje doživljavamo.
Razmislite o dvije vrlo često upotrebljavane riječi, koje kada zamijenimo novima, vraćamo sebi moć aktivnog kreiranja svoje realnosti i kreativnog stvaranja.
Primijetit ćete da već sama zamjena tih riječi u vama stvara drugačiju vibraciju i daje vam osjećaj da sami kreirate svoje iskustvo.
ZAMJENA RIJEČI:
PROBLEM → IZAZOV
Kada nekoj životnoj situaciji pristupimo kao „izazovu“ manifestira se drugačija, pozitivnija energija u nama koja nudi mogućnost stvaranja nečeg boljeg ili kao prostor za neka nova kreativna rješenja.
Riječ „problem“ u sebi nosi tešku konotaciju i predstavlja neku zapreku na našem putu koju moramo rješavati i koja nam samo oduzima energiju, vrijeme i životnu radost.
MORAM → BIRAM
Kada kažemo da nešto „moramo“ osjećamo da nemamo izbor i nikakvu kontrolu nad situacijom, i to je ono što nas najviše frustrira i stvara nam patnju – ideja da nemamo izbor!
Istina je da uvijek imamo izbor! Samo uvijek biramo ono što nam se čini kao, ili ugodnije ili manje neugodno iskustvo od alternative.
Kada svjesno birate ono što „morate“ iako vam to ne predstavlja trenutno najveće veselje, ali je manje bolno ili neugodno od alternative, vraćate sebi moć kreiranja svoje realnosti i otvarate si prostor za nova rješenja koja mogu postati vaše veselje.
Primjer:
Moram ići na posao koji ne volim, da bih plaćao svoje račune! (Alternativa je otkaz i beskućništvo!)
Biram ići na posao koji ne volim, jer mi on trenutno daje financijsku sigurnost kojom plaćam račune, pa mogu bez tog tereta tražiti načine da otkrijem ono što me uistinu veseli i pronaći posao koji volim!
Za više informacija, iznimnih uvida i praktičnih savjeta za redefiniranje Vaše realnosti pogledajte manifestacijski masterclass - Srđan Roje – Redefiniranje realnosti – www.manifestiranje.co